Nasmijano nebo

Š puno šljokica, i to rozih, bilo je poklon za jednu malu kraljicu jer Š je prvo slovo njenog imena. Neću odati koje je to neobično ime. Sigurna sam, nećete pogoditi.

Srce, puknuto pa sastavljeno, nastalo u onom vremenu kada nismo smjeli iz kuće a još smo se uvijek trzali na svaki mali, nenadani šušanj. Kada smo se vratili uobičajenom životu, donijela sam ga na posao. Baš se lijepo uklopilo u moju veselu knjižnicu.

Želim s vama podijeliti jednu prekrasnu ideju - ideju o staklenci sreće.  Na ideju o staklenci sreće došla je Elizabeth Gilbert, autorica svjetski poznate knjige "Jedi, moli, voli". O knjizi i njenoj autorici ne treba govoriti. Ako ste knjigu pročitali onda znate koliko u njoj ima lijepih i mudrih riječi i ideja. Ako niste, svakako ju preporučam. Što je staklenka sreće i čemu služi odlično je opisana u ovom članku  iz kojeg sam i ja preuzela dio teksta.  "Svaki dan, na kraju dana, uzmite komadić papira. Zapišite na njemu najsretniji trenutak toga dana. I svakako datum. Zatim taj papirić preklopite i stavite ga u staklenku. To je sve. Traje otprilike 35 sekundi, ali ono što donosi je ogromno - ne samo užitak pronalaženja dobrog trenutka u svakome danu (čak i užasni dani imaju jedan manje loš trenutak), nego trajna korist od bilježenja tog trenutka - zauvijek. Kako vrijeme prolaz, kad god vam bude teško, posegnite u staklenku i izvucite nasumično papirić i u...

Priča o gradu Siniša Glavašević Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga ...

Dobar dan! Ovo je Paul. Upoznajte se. Visok je oko 25 cm. Kosa mu je boje mrkve. Voli nositi traperice i tenisice jer je tako najkomotniji kada trči livadom i šumom. Voli pjevati pjesmice na engleskom.   Paul je ginjol. Samo ga treba nataknuti na ruku i on će oživjeti. Iako mu je glava od piljevine, pametan je ko pravi pravcati dječak. Da ga samo čujete kako se razgovara... i to i na hrvatskom i na engleskom... Prva priovjera Paulovih sposobnosti i vještina uspješno je provedena i sada Paul može slobodno odšetati do Španskoga u Helen Doron školu gdje će pronaći svoj dom.

To je bilo ovako... malo sam skicirala na papiru pa krojila karton, ljepila karton, pilila karton, pa brusila karton i onda kitala, opet brusila, bojala u smeđe, pa bojala u zeleno, pa opet brusila, malo patinirala, pa lakirala...  i odjednom su se ta slova, njih deset, pojavila na hrpi, ispred mene. I što da sad radim s njima? Od nih, očito, treba složiti neku riječ. Ali koju? Nasmijano ;-D                 (a može i Pepita) (ali može i batine) a zapravo, sa svih deset slova, želim vam Dobar tek!!!

Probudio me jednog jutra i rekao: "Sašij me!" .  Ma zamislite vi malog drznika. Ni molim, ni hvala, ni izvol'te... ništa, samo "Sašij me!". Naravno da sam ga ignorirala. A što bih drugo s njim? Ja ionako ne znam šivati a on je bio krajnje bezobrazan i neodgojen. I uporan. Beskrajno uporan. Pokušala sam ga odgovoriti od njegova nauma. "Gle... Mirko... nemam ti od čega napraviti glavu. Ako želiš da te ja napravim, moraš biti lijepa ginjol lutka a ja nemam dovoljno debelu spužvu. Ako i kupim spužvu, morat ću je sama oblikovati ali ni onda nećeš biti lijep jer ja ne znam oblikovati pravilnu kuglu. Imati ćeš kvrgavu glavu a to nije lijepo. Svi će ti se rugati."   To je držalo vodu par dana, a onda me Mirko odveo u šetnju, ravno u šumu gdje su sjekli drveće. U šumi sam našla piljevinu i drvene strugotine. Napunila sam vrećicu i ponijela je kući, još uvijek ne sluteći što ću s tim a kod kuće mi je moja Laura donijela jednu blijedo rozu majicu i rekla:  "...